Prvi Svetski kongres veštica održat će se 04. 09.2009 u Srbiji, na Srebrnom jezeru u opstina Velika Gradiska.
Na zanimljiv način dočarace vreme veštica, duhova i čarobnjaka. Između ostalog, posetioci će moći probati „čarobne napitke“ raznih veštica i čarobnjaka, i specijalni čarobni koktel koji će se kuvati u ogromnom kotlu, u gradskom parku“ najavljuju organizatori Kongresa.
U ponoć će biti upaljena lomača za veštičji tulum koji će trajati cele noći, a organizatori očekuju goste iz Makedonije, Rusije, Ukrajine, Rumunije i Bugarske.
dodatak wikipedije:
Veštica (ili veštac) je osoba koja se bavi veštičarenjem.
U mitologiji se veštice smatraju bićima koje poseduje natprirodne i magijske moći i obično se zamišljaju kako lete na metli. Čest pratilac veštice u bajkama je crna mačka.
U prošlosti, mnoge osobe su optuživane da se bave veštičarenjem i pod takvim optužbama progonjene i ubijane. U većini slučajeva to su bile žene[1], a jedna od najčuvenijih i najsurovijih kazni bila je spaljivanje na lomači. I danas, u vidu neopaganizma postoje ovakva verovanja, kao i ljudi koji sebe nazivaju vešticama i vešcima.
Kod svih Slovena, prvobitno je bila preanimistički htonični demon, kao i vampir i ona je, po svojoj prirodi i funkcijama ženski korelat vampira. Veštice su, pretrpele velike promene od onih prvobitnih, pa do savremenih shvatanja i verovanja. One su prvobitno bile demoni samo jedne uže srodničke zajednice da bi kasnije bile žene koje koje u sebi imaju đavolski duh, koje noću izlaze iz groblja pa more decu. Za razliku od vampira koji uglavnom siše krv, veštica se hrani ljudskim srcima i džigericom.
Ove osobine i funkcije su izvorne i sve se mogu pronaći kod drugih indoevropskih naroda, naročito su srodne sa grčkim i rimskim strigama (koje su se javljale u obliku noćnih ptica dok se veštice inkarniraju u leptira). Reč veštica, sa osobenostima koje predstavlja, isključivo je slovenska i kao takva je zajednička za sve balkanske slovene.
Prema ruskim shvatanjima, veštice se mogu svrstati u dve grupe, dok se kod verovanja Srba one mogu podeliti na tri grupe. U prvu grupu bi spadale veštice u najprimitivnijem i pravom (izvornom) značenju: to su ženski demoni manističkog porekla koje ustaju iz groblja u kojem žive preko dana, a noću napadaju ljude i decu i vade im srca ili džigericu, kojom se hrane. U drugu grupu dolaze demonske žene, koje su ili sa rođenjem donele sposobnost da budu veštice ili su je stekle kasnije na taj način što ih je u zanat uputila starija veštica. U treću grupu bi dolazile izvesne stare žene koje se nazivaju vešticama, ali koje nisu u pravom smislu veštice, nego su obične vračare.
Za odbranu od veštica najčešće su korišćene basme i utuci. Najjačim utukom se smatraju beli luk i glogov kolac. Često je upotrebljavan rog koji se palio, a u primorju se protiv sumnjivih veštica «bacaju rozi» (upiru ispruženi mali prst i kažiprst, dok su ostali prsti savijeni).
U nekim bosanskim predelima se za zaštitu od ulaska veštice u kuću koristi i nož, odozdo zaboden u okvir vrata ili prozora. Veoma efikasnim su se smatrali so i pokušaj stvaranja saveza sa vešticom upotrebom eufemizama.
Dokaz saveza sa vešticom je što se ponekad apostrofira sa rečju kuma. Osim reči kuma upotrebljavani su mnogi drugi eufemizami koji su nastali iz osećanja velikok respekta i straha. I samo ime veštica je eufemizam, pravo ime za nju nije poznato, mada bi bilo logično da je to vešta (ako je muški rod veštac).
Po iskazima osoba koje su navodno imale susret sa vešticama, sposobnost govora u tom trenutku je oduzeta, iako je osoba svesna i vizuelno sve doživljava.
Ponekad je u slovenskoj mitologiji veštica nazivana i Baba Jaga (rus. Ба́ба-Яга́, srb Baba Roga, mak Baba Roga, bug. Ба́ба Я́га, polj. Baba Jaga). Ona je čarobnica koja živi u šumi, u izbi postavljenoj na kokošije noge. Oko ove kuće je ograda od ljudskih kostiju i lobanja, umesto brave su vilice oštrih zuba. Reza je ljudska noga, a ključ - ruka.
Baba Jaga hvata junake i proždire ljude, a u peći peče ukradenu decu.
Najčešće je zamišljana kao ružna starica ogromnih grudi, slepa ili bolesnih očiju.[2]
U nekim pričama se pominje da se kuća neće okrenuti i prikazati vrata dok se ne izgovore čarobne reči. Prema nekim teorijama koliba na kokošjim nogama zapravo je interpretacija uobičajene konstrukcije nomadskih naroda u Sibiru, Uralu i Tunguziji, namenjene čuvanju zaliha od životinja. Koliba bez vrata ili prozora postavila bi se na visoke stubove od drveća koji su ličili na kokošije noge. Sličnu ali manju konstrukciju koristili su u Sibiru za figure bogova koje su jedva stale u kuću, kao što u bajkama Baba Jaga ispuni unutrašnjost kolibe.
U Srbiji se progon veštica dešavao pre dva veka. O tome se može suditi na osnovu sačuvanih dokumenata kojih nije mnogo. Ono što se zna jeste da su navodne veštice bile izuzetno ozloglašene u narodu i sa njima se neretko veoma okrutno postupalo. Prema sačuvanim zapisima publiciste Tihomira R. Đorđevića, u selu Žabarima u Pomoravlju su izvesnu Paunu, po Karađorđevoj zapovesti, privezali uz ražanj i pekli je „među dve vatre“. U vreme Karađorđevog ustanka, Antonije Pljakić, rudnički vojvoda, ispekao je nasred Karanovca neku babu za koju je čuo da je veštica. Osim spaljivanja, dešavalo se da veštica bude ubijena iz pištolja ili noževima, kao što je u to vreme bio slučaj sa maćehom nekog Petra Joksića iz Topole. Postoji priča da je u decembru 1846. godine došao turski buljubaša u selo Brdo i da su mu se tamo sujeverni seljaci požalili da im jedna baba „mori“ decu. Buljubaša je batinao babu, ali i njene drugarice koje je ova u očajanju optužila da su takođe veštice. Batinama su bile izlečene od veštičarenja, a za trud buljubaša je dobio novčanu nagradu. Bilo je još primera gonjenja veštica. Knez Sredoje iz Solutuše je obavestio kneza Miloša da je 1824. godine jedan čovek ubio neku babu zato što je veštica. Knez je dobijao izveštaje da su žene zbog optužbi da su veštice prebijane i zabranio je Srbima da tuku žene. Tako je 1822. godine zaštitio izvesnu baba Hristu iz Božurnje, u Kragujevačkoj nahiji, za koju su seljani govorili da je veštica i nameravali da je ubiju. Njegova naredba je bila da niko ne sme da se usudi „da je i najmanje dodirne, a kamoli da je i dalje naziva vešticom, jer ona to nije“. I u Crnoj Gori je bilo „lova na veštice“. U selu Krnjicama u Crnoj Gori su pre 150 godina posumnjali da je jedna žena veštica, pa su je odvezli na jezero i bacili u vodu. Pošto nije potonula, to je bio siguran znak da je veštica
Naravoucenije:Sa ovim textom se nebih slozio iz jednog razloga, rec vestica potice od reci vest, vesta sto me nikako ne asocira na neke "zle babuskere", vec na nekog ko zna o cemu se radi i vrlo je vest/a u svom poslu. Verovatno su se bavile travarstvom namestanjem kostiju, je l` u to doba je bilo malo lekara i tim poslovima su se bavili takvi ljudi.